Zašto Zdravko Mamić, ipak, nije Joca Amsterdam?

Najčitanije vijesti

Vezane vijesti

Zadnji recepti

Najnoviji videi

Igre, igrice

Vijesti 1

Vijesti 2

Isto kao i hrvatsko društvo, naš je nogomet kapilarno prokvljen korupcijom.

Zdravko Mamić opet napada novinare, verbalno, direktno, u glavu, kako samo on zna. Brutalno i primitivno. Nova je meta bio novinar Večernjeg lista Igor Flak, inače autor vrlo zanimljive knjige proročanskog naziva Na-Šti-Ma-Či (Nane, Štimac, Mamić, Ćiro).

Hrvatska je na godišnjem, pa nitko nije odmah reagirao, ni Duka, ni Hrvatsko društvo novinara. Ipak, Hrvatski zbor sportskih novinara imao je svoj zakašnjeli stav o tom i takvom ponašanju, o toj osobi i o rečenicama koje on kaotično izgovara kad god zaželi. „O njemu smo pisali nekoliko puta posljednjih godina“, kažu  i dodaju: „upozoravali smo da će se sve to događati dok god ga se tolerira, poziva kao gosta pred kamere, dok se njime puni medijski prostor i ukrašavaju naslovnice hrvatskih novina, no više je nego očito da je taj naš apel, izgleda, jalov napor.“

Ipak, insticucionalno gledano, časno, ali s obzirom na težinu povrede novinarske struke, ali i hrvatske javnosti u cjelini, premalo, HZSN se još jednom, nerado, „spušta na primitivnu razinu izvršnog dopredsjednika NK Dinamo, želeći pokušati kolegama i javnosti ukazati da je bolest, koja se širi iz Maksimirske 128 neizlječiva bilo kojim drugim načinom osim - ignoriranjem, a ovim putem još samo apeliramo da se tim problemom i tim čovjekom doista počnu baviti neke druge hrvatske institucije. Zna se koje, ako imaju hrabrosti," stoji u priopćenju kojeg je potpisao predsjednik HZSN-a Jura Ozmec.

A tko je trebao reagirati? Zaštitari? Kolege novinari nazočni na press konferenciji? Policija? Hitna pomoć? Upravo tako. I tim redom. Tek tada bi bili civilizirana država, a novinarstvo u Hrvatskoj, časna profesija. Prema onoj narodnoj „lako je budalu zajebavat, treba budali pomoć“, kad je krenula Mamićeva eskapada, u duhu elementarne građanske uljuđenosti, trebalo je apelirati, upozoriti organizatore, prosvijedovati i krajnjoj liniji, ako ne ide drukčije, mobitelom pozvati Hitnu....

Ovako, Zdravko Mamić, mairom pijanog siledžije nakon fajrunta u gostionici zvjerskim urlanjem, snagom proizvedenih decibela umjesto argumenata, pristunim novnarima, u formi manijakalnog monologa, začinjenog repretoarom psovki polusvijeta kojemu, očito, i sam pripada, objašnjava „svoju istinu“. Busa se u prsa, razmeće poštenjem, psuje i bljuje, nudi stotine tisuća eura... Nazvati takvo ponašanje u suglasju s onom narodom maksimom od maloprije „uličnim“, stvarno je uvreda za ulicu.

I što se dogodilo? Ništa. Muk, psovka, muk... u publici čak i poneki smješak, najvjerojatnije kao reakcija „super, dobro je da ja nisam na tapeti“.

Bez namjere da glumim odvjetnika kolegi Flaku, ipak, on je natransparentnija žrtva Mamićeve agresije, ali žrtve smo i svi mi, cjelokupna hrvatska javnost, upozorio bih na par elementarnih činjenica. Prije svega, valja reći da je otac Igora Flaka Rajko Flak, čovjek bez mikrosokpske mrlje u profesionalnoj karijeri nogometnog pedagoga, kojem u je, eto,  pomahnitali Zdravko Mamić, ni krivom ni dužnom, pred svim hrvatskim medijima riječima j.... ženu. Korak dalje, upravo taj je Flak, Rajko, a ne Igor, prije četrdeset godina, igrom slučaja, pomogao obitelji Mamić, konkretno Zdravkovu i Zoranovou bartu Stojanu da u prijeđe "sveti klub". O starome Flaku, danas ni riječi, uostalom, to je čovijek koji prema svojim moralnim vrednotama, odavno ne pripada hrvatskoj nogometnoj močvari, dok Dinamov dopredsjednik imenom njegova sina „briše pod“ Plavoga salona, simbola moći kluba koji Mamić uzurpira godinama.

Upravo na toj naoko beznačajnoj činjenici, jer kod nas je normalno proganjati djecu zbog „grijeha očeva“, ali ne i obrnuto, siroti Mamić jest u pravu kad kaže da on „nije Joca Amsterdam“. Doista, mafija, pa bila ona i balkanaska, ima svoj kodeks časti, važno vezivno tkivo organiziranog kriminala, zasnovanog na načelu lojaliteta utemeljenog na „vezivanju“ čovjeka za riječ, uslugu za uslugu, čast za čast, povjerenje za povjerenje. U tome svijetu izdaja povlači kaznu, smrt, odanost je samorazumljiva još od dana inicijalizacije, a kršenje kodeksa „časti“, vjernosti, odanosti i šutnje neoprostiva hereza.

Zdravko Mamić, čovjek koji periodično po medijima saspe „sve po spisku“ svojim kumovima, najbližim prijateljima, suradnicima, svemu i svakome, egocentrik je najtežeg oblika vrlo upitnih moralnih vrednota. Glib u koji svakim novom izjavom o ovoljetnoj aferi namještanja nogometnih rezultata iz sata u sat tone hrvatska fudbalska elita, da fudbalska, jer je njezin fundament metalitetom glavnih aktera još uvijek duboko ukorjenjen u jugoslavenskom fudbalu, gdje jedni druge optužuju, love za vratove, pljuju, blate vrijeđaju i prijete, pokazuje da je stubovima, vertikalama hrvatskog nogometa kohezioni element lojalnosti ikome osim prema samome sebi, daleko ispod razine „dečkiju s Knežije“. Što su Mamićeve psovke, ako ne krici metastaziranog ega? Stvarno je glupo, ali u timskoj igri oni oduvijek igraju kao solo igrači. Što se nas tiče, tako bi fukcioniralo idućih dvjesta godina, no onda je na vrata zakucala njemačka Policija.

Nadalje, trpiti Mamićeve urede nije lako, ali netko i nekad to, jednostavo, mora. Da, i to valja reći, postoje novinari koji su se pozajmicama, pomoći u dnevnicama, našli u Mamićevu dnevniku. Konkretno, to znači da su oni dužnici, a njihov  je manevar vrlo uzak.

Stara se priča ponavlja. Mamić još uvijek jaše i hvali se uspjesima, računima punom blagajnom, Marković nema pojma o ničemu, Srebrić svima čestita pa čak i kad daje sućut, dok hrvatski nogomet tone, sve dublje i dublje, blato se topi i prljavšina polako izlazi na površinu. Onog trena kad svi progovore, kad se novinari dignu i kažu – dosta, i stanu u zaštitu svog kolege, tog trena će se hrvatski nogomet moći „pogledati u ogledalo.“

Umjesto zaključka, opažanje jednog od aktivnih promatrača zbivanja u hrvatskom nogometu posljednjih godina: „Od ispada do ispada, tome je čovjeku sve dopušteno i zato će Mamić uvijek novinarima j.... sve po spisku i nikom ništa. Isto kao suci koji su namještali utakmice i u restoranu „Venecija“ u Hrvacama primali novce za dobro odrađene gaže, prolaziti nekažnjeno i čuditi se hajki na njih. Dok se god ne raščisti glib u hrvatskom nogometu i dok nojevi ne dignu glavu iz pijeska, do tada će pojedini sponzori stajati ispred autobusa gostujućih momčadi i tražiti povrat svojih eura kojima se platila pobjeda svojoj momčadi, ali nije znao da mu je predsjednik kluba prodao utakmicu i platio još više da njegov klub izgubi. Djeluje malo konfuzno, ali je to ogledalo hrvatskog nogometa, a tko pažljivo čita znat će da nitko nije bez grijeha i kamen se neće baciti!“

Riječju, isto kao i hrvatsko društvo, naš je nogomet kapilarno prokvljen korupcijom i da ne bi zarazio ostatak hrvatskog sporta, mora hitno u karantenu. Barem dok ne odradimo još 11 od ukupno 33 pregovaračka poglavlja.